Naprijed ka Istanbulu
Autor Mehmed Ćeman
Deveti dio
U ranijim člancima iznijeli smo kraći pregled razvoja i uspona Osmanske države. Nakon što smo iznijeli osnovne naznake o ličnosti sultan Fatiha, sada ćemo pisati o njegovom najvećem djelu - operaciji zauzimanja Istanbula. Obzirom da je riječ o pobjedi nad pobjedama, nastojat ćemo iznijeti što više detalja o ovom važnom događaju.
Rumeli Hisar
Kad je zima prošla, sultan Mehmed se vratio u Jedren. Okružio se grupom zapadnjaka, prvenstveno Italjana, s kojima je razgovarao o velikanima klasične antike i o njihovim modelima vladanja. Izvršio je dodatne reforme u janjičarskom korpusu i postavio nove namjesnike u nekim provincijama. Namjesnicima je naredio da počnu prikupljati rezerve hrane i ratnog materijala. Takođe je naredio gradnju brodovlja. Zatim mu je sinula ideja o gradnji tvrđave na evropskoj strani Bosfora, zbog čega je izdao naređenja o mobilizaciji radne snage i prikupljanju kamena, drveta, čelika i ostalog potrebnog materijala.
Novost o planovima za izgradnju tvrđave se poput munje proširila sve do Istanbula i grčkih kolonija oko Crnog mora i otoka u Egejskom moru. Bizantijci su bili očajni. Kad je Konstantin preko izaslanika protestvovao zbog jednostrane odluke, sultan Fatih je odgovorio: “Vi Grci ste nevjerni i povezani sa Mađarima. Pred bitku kod Varne htjeli ste spriječiti moga oca Murata da pređe u Evropu. Moj otac se tada zakleo da će izgraditi tvrđavu na evropskoj strani, pa ja evo sada ostvarujem očevu zakletvu, jer je on bio spriječen da to učini. Uostalom ko me može spriječiti da u svojoj zemlji gradim šta hoću? Izvijestite vašeg cara da se sadašnji sultan ne može porediti sa prijašnjim sultanima. Ono što oni nisu mogli - ja mogu, što oni nisu htjeli - ja hoću.” Poruka je bila jasna kao dan.
Uprkos protivljenju velikog vezira Čandarli Halil-paše i još nekolicine starijih službenika, sultan Fatihova odluka o gradnji utvrde je bila neopoziva. Njihovi argumenti o preuranjenosti takvog poteza nisu uvaženi.
Sredinom marta počele su posljednje pripreme za gradnju utvrde. Neposredno prije toga, odaslano je nekoliko brodova da obezbjeđuju radove sa morske strane. Dovedene su snažne jedinice koje će štititi gradilište sa kopna. Logistika je radila kao precizna mašina. Sa svih strana Carstva dolazili su zidari, kovači, krečari i ostali radnici. Građa je stizala morem na transportnim brodovima, a radovi su počeli sredinom aprila. Sultan Mehmed je lično prisustvovao. Zaklan je kurban, proučena dova i posao je otpočeo. U radovima je učestvovao sultan, kao i njegova svita. Ovim činom je dato do znanja koliko je važna gradnja utvrde. Projektant utvrde bio je sultan Mehmed. U pitanju je bio veliki kompleks zidina trokutaste osnove sa četiri velike i trinaest manjih kula, uz pristanište. Ova građevina se naziva utvrdom, ali po svojim dimenzijama ona je zapravo bila jedan mali grad. Radovi su dobro napredovali. Radne snage nije manjkalo kao ni građevinskog materijala. Nakon užurbanog danonoćnog rada tvrđava je završena 31. augusta 1452. godine, četiri i po mjeseca od početka radova. Tvrđava je nazvana „Boğaz-kesen“ – „Onaj koji presjeca moreuz“. Vremenom, tvrđava je dobila naziv „Rumeli-hisar“ – „Evropska tvrđava“.
Za vrijeme gradnje utvrde, Konstantin je pobijesnio i pozatvarao sve Osmanlije koji su se u tom trenutku zadesili u Istanbulu. Među njima je bilo i nekoliko sultanovih dvorjana. Sultan Fatih ni na koji način nije reagovao na to. Konstantin shvata da je potez krajnje besmislen i ubrzo ih oslobađa. Tada šalje pismo izvinjenja koje sultan Fatih nije prihvatio. „Ili predaj grad ili se pripremi za biku“ – bio je sultanov odgovor. Nakon zahtjeva za povišicu svote kojom će izdržavati princa Orhana, kojim je prijetio sultanu, ovo je bila druga katastrofalna greška Bizantijaca. Očito je da do posljednjeg dana nisu shvatali svu sultan Fatihovu odlučnost i čvrstinu. Nemajući nikakvih ozbiljnih načina kojim bi ga spriječili u toj nakani, posezali su za očajnim mjerama koje su samo dodatno učvrstile sultanove namjere.
Nasuprot ovoj tvrđavi je „Anadolu-hisar“ – „Anadolska tvrđava“ koju je sazidao sultan Bajazit. Upravo na tom mjestu moreuz je najuži. Razdaljina između dvije tvrđave je 702 metra. U obe tvrđave su postavljeni topovi koji će otvarati vatru na svaki brod koji pokuša proći moreuzom bez dopuštenja Osmanlija. Topovi su bili zaista impozantni. Svaki je ispaljivao kamenu đulad težine oko 270 kilograma. Cilj pomorske blokade je bio sprečavanje dotura pomoći Istanbulu iz Crnog mora, a moreuz Dardanele je već bio pod kontrolom Osmanlija. Ispočetka, svi brodovi su poštovali odluku sultan Fatiha. A onda su tri mletačka broda okušala sreću i pokušala proći bez zaustavljanja. Dva broda su uspjela proći a treći je potopljen.
Konstantinova potraga za saveznikom
Konstantin je grozničavom brzinom vršio pripreme za sada već sigurnu opsadu. Poslao je izaslanike na zapad sa zahtjevima za pomoć. Reakcije sa zapada bile su katastrofalne po Istanbul. Nakon potpunog poraza kod Varne, nijedan zapadnjački vladar nije imao snage za novi okršaj sa Osmanlijama. Francuska se oporavljala od Stogodišnjeg rata, a i burgundijski vojvoda Filip Dobri joj je zadavao određene probleme. Sam Filip je bio vatreni krstaš, ali se sa užasom prisjećao ropstva svoga oca Žana, kojeg Osmanlije zarobiše u Bici kod Nikopolja. Engleska je takođe bila potpuno iznurena Stogodišnjim ratom, pa nije mogla ništa učiniti. Mletački senat je dugo razmatrao bizantijski zahtjev za pomoć. Jedan dio senata se ponadao da će nakon zauzeća Istanbula oživiti trgovina u gradu. Drugi su iznijeli bojazan da će, nakon Istanbula, doći na red njihove kolonije u Grčkoj i Egejskom moru. Njihovim zapovjednicima u Galati date su dvosmislene naredbe. Oni trebaju pomagati kršćane, ali nenapadajući Osmanlije i neizazivajući ih. U tom trenutku, taktiziranje je bio njihov najbolji mogući potez. Đenovljani su slično postupili. Zbog ukupne situacije u kojoj su se nalazili, nisu mogli poduzeti ništa konkretno. Građanstvu su izdali proglas da postupa po vlastitoj svijesti i prosudbi. Svojim predstavnicima u Galati (Italijanska trgovačka kolonija koja se nalazila nasuprot tadašnjem Istanbulu, sa druge strane Zlatnog Roga) dali su instrukcije da pregovaraju sa Osmanlijama kako bi bili pošteđeni napada dok traje napad na Istanbul. Niko od zapadnjaka nije bio spreman na individualnu akciju. Svako se posvetio svojim problemima. Ipak, postojala je opća prešutna saglasnost za moguće učešće u odbrani Istanbula, ali samo u velikoj koaliciji.
Na potezu je bio papa. Bez obzira što nije imao potpuni uticaj na sve zapadnjačke vladare, mogao je pokrenuti koaliciju velikih razmjera i pozvati u odbranu kršćanstva. Međutim, papinska vlast je odavno zapala u duboka neslaganja sa pravoslavljem. Sada se papi ukazala prilika da „urazumi tvrdoglave pravoslavce“ i cijeli kršćanaski svijet stavi pod svoj uticaj.
Nesloga kršćana
Osnovni razlog zapadnjačke neodlučnosti u ozbiljnom pomaganju ugroženom Istanbulu leži u jednom događaju koji se zbio oko 400 godina ranije.
U ljeto 1054. godine, za vrijeme popodnevne službe u crkvi Svete Sofije, u crkvu su ušla tri kardinala katoličke crkve. Već nekoliko dana su boravili u gradu kao papini izaslanici. Vodili su teške i bezuspješne pregovore sa svojom istočnom braćom. Izgubivši strpljenje, kardinali su se odlučili na odvažnu akciju. Ušli su u crkvu noseći sa sobom dokument koji će rezultirati razjedinjenjem kršćanstva. Stigavši do velikog oltara, položili su papinsku bulu o ekskomuniciranju pravoslavaca iz kršćanske crkve i izašli van. Dva dana nakon toga, kardinali su se ukrcali na brod koji je otplovio ka Rimu. U Istanbulu su organizovane masovne demonstracije protiv njihovog postupka. Nemiri su se stišali tek nakon što je bačeno prokletstvo na papino izaslanstvo, a papinska bula o ekskomunikaciji pravoslavaca javno spaljena. Ovaj događaj je bio početak procesa poznatog kao Velika šizma ili Crkveni raskol. Razilaženje crkava će zadati teške rane kršćanstvu. Međusobno proklinjanje je službeno povučena tek 1965. godine, ali rane su ostale sve do danas. Posljednji bizantijski imperator Konstantin Dragaš će osjetiti sve posljedice tog događaja.
Ovaj incident je zapravo kulminacija neslaganja koja je godinama trajala između zapadne i istočne crkve. Istočnjaci su vršili obrede na grčkom jeziku, a zapadnjaci na latinskom. Imali su različite poglede na neka teološka pitanja, drugačije su organizovali svoje crkve i što je najvažnije, imali su različite poglede oko uloge pape. Naime, papa je falsifikovao dokument kojim ga je Konstantin Veliki ovlastio da vlada Zapadnim carstvom i Rimom, dok bi carevi trebali boraviti u Istanbulu. Odatle iznose njihovo pravo postavljanja careva i pravo vladanja cijelim svijetom, pa tako i crkvama. Bizantijci nisu bili spremni prihvatiti toliki papin uticaj, jer se, u najmanju ruku, nisu smatrali nimalo manje vrijednim od zapadnjaka. Naročito ih je vrijeđao stav pape prema njihovim carevima koji su za njega bili tek konstantinopoljski carevi, a ne stvarni vladari cijelog Rimskog carstva. Krajnja granica do koje su Bizantijci bili spremni ići je ta da rimski patrijarh (papa) ima počasno mjesto među ostalim patrijarsima. Ipak, sve upućuje na to da je problem bio duboko političke, a ne teološke prirode.
Pregovori crkava
Pokušaji ujedinjenja dviju crkava su se protezali 178 godina. Mihailo VIII Paleolog bio je prvi bizantijski car koji je pokrenuo ozbiljne pregovore, iako je i prije toga bilo nekih pokušaja. Na saboru u Lionu 1274. godine sa papom Grigorijem X je dogovorena unija. Međutim, prava pozadina ovih pregovora je bila politička, a ne vjerska. Uprkos naporima sa obje strane, unija je raskinuta 1283. godine.
Zatim su uslijedila putovanja bizantijskih careva na zapad s najmerom sklapanja saveza i obezbjeđivanja pomoći protiv sve jačih Turaka Seldžuka. Uslijedili su sporazumi u Konstanci 1418., Firenci 1437. i 1439. godine. Nakon dogotrajnih i mukotrpnih pregovora, ujedinjenje crkava je konačno postignuto. Papa je konačno postigao svoj cilj. Sada je i pravoslavna crkva pod njegovom upravom. Sačinjen je dokument o ujedinjenju, a širom Evrope su zazvolina crkvena zvona.
Kad su se vratili u Istanbul, delegati su dočekani sa općim negodovanjem, pa su mnogi od njih povukli svoj pristanak. Grad je bio podijeljen po pitanju ujedinjenja. Bizantijski car i plemstvo oko njega, oficiri i državni službenici su bili za ujedinjenje, a većina sveštenstva i građanstvo je bilo apsolutno protiv. Strasti su se podigle do te mjere da je papa izjednačen sa antihristom. Građani Istanbula su tada toliko zamrzili papu da su svojim psima davali ime Rimski Papa. Tako je Firentinski sporazum propao prije nego se osušila tinta na papiru.
Konstantin Dragaš je od svojih prethodnika naslijedio problem ujedinjenja crkava, ali je bio spreman izručiti crkveno suverenstvo za spas Bizantije. Na čelo protivnika unije stao je Georgije Skolarije, istaknuti svećenik, kasnije poznat pod monaškim imenom Genadij.
Grčki narod je bio na stajalištu da je bolje prihvatiti osmanlijsku vlast, jer su se osvjedočili u njihovu pravednost kao i u divljaštvo i okrutnost zapadnjaka. Čitavo jedno i po stoljeće su posmatrali kako se Osmanlije odnose prema pravoslavnom stanovništvu u Anadoliji i na Balkanu, a vidjeli su i ponašanje krstaša sa zapada tokom mnogobrojnih krstaških pohoda. Posebno bolno za Bizantijce je bilo razaranje Istanbula, svirepa ubistva, pljačka i silovanja nakon što su krstaši zauzeli grad. Tako je mislio i bizantijski zapovjednik vojske Luka Notaras: „Bolji je sultanov turban od kardinalske mitre.“ Iako nije iznosio svoje otvoreno protivljenje uniji crkava, zbog takvog stava, Luka Notaras će izgubiti Konstantinovo povjerenje. Naredne godine, Osmanlije će opsjesti Istanbul i napasti ga snažnom silom. Umjesto Luki Notarasu, zapovjedniku vojske – velikom duksu, odbrana grada će biti povjerena Italijanu Đustinijaniju.
Katolička misa u Aja Sofiji
U maju mjesecu 1452. godine, u Istanbul je stigao Isidor, bivši ruski mitropolit koji je nakon svrgnuća u Rusiji otišao kod pape, koji ga je postavio na dužnost izaslanika u Istanbulu. Usput je skupio oko 200 dobro naoružanih plaćenika i u njihovoj pratnji stigao u grad. Iako je 200 vojnika bila slaba pomoć gradu, bio je to razlog nadanja da će uskoro pristići ozbiljna pomoć. Pristalice unije crkava su sada znatno ojačali.
U atmosferi velikog straha i vjerske histerije, u crkvi Svete Sofije organizovana je svečana liturgija povodom unije dviju crkava. Bilo je to u decembru 1452. godine. Okupilo se mnogo svećenstva u najraskošnijim odorama, car Konstantin Dragaš sa svitom i mnogobrojnim plemstvom i ruski kardinal, kao papin izaslanik. Odziv stanovnika grada je bio vrlo slab. U molitvama je spomenuto papino ime, kao i ime odsutnog istanbulskog patrijarha, a pročitane su i odredbe koje si proizašle iz Firentinskog sporazuma o uniji crkava. Nakon toga je izvršen crkveni obred po propisima katoličke crkve. Obred je bio političkog, a ne vjerskog karaktera i poslužio je kao jeftina demonstracija jedinstva crkava uperenog protiv Osmanlija.
Stanovnici Istanbula nikada nisu srcem prihvatili uniju crkava, pa nisu više odlazili u crkvu Svete Sofije niti u druge crkve gdje su se obredi obavljali po katoličkim propisima. Takve crkve su smatrali nečistima. Tako su Grci progutali gorku pilulu od koje nisu imali nikakvog lijeka. Pomoć sa zapada nikada nije stigla.
Osmi dio
Sedmi dio
Šesti dio
Peti dio
Četvrti dio
Treći dio
Drugi dio
Prvi dio