Uzvišeni Allah u savršenoj harmoniji kosmosa određuje i raspodjeljuje opskrbu svim živim bićima. Savremena naučna istraživanja ukazuju na činjenicu da sve stvoreno, živo i neživo, postoji kao faktor međusobne opskrbe živih bića. Ova savršena harmonija nastavlja postojati sve dok ju čovjek ne naruši svojim djelovanjem.
Nema sumnje da je uzvišeni Allah, koji je stvorio savršenu harmoniju među svorenjima, stvorio i dovoljno opskrbe za sve ljude, sve do Smaka svijeta. Njegov govor: „Na Zemlji nema nijednog živog bića a da ga Allah ne hrani!“ (Hud, 6) odnosi se i na čovjekovu opskrbu.

Pored navedenog, uzvišeni Gospodar je cijeli svijet ispunio vidljivim i nevidljivim, poznatim i nepoznatim stvorenjima, te ih podredio čovjeku kako bi mu bili na usluzi. Riznica opskrbe raspoređena je prema Božijoj odredbi: ne može se povećati niti smanjiti. To je riznica apsolutnog Sveopskrbitelja (Er-Rezzaku’l-Mutlak), Allaha uzvišenog. Čovjekov udio u toj riznici povezan je s njegovim trudom i radom.

Na to nedvosmisleno ukazuje sljedeći časni ajet: „Čovjeku pripada samo ono što sâm uradi!“ (en-Nedžm, 39) Dakle, na ovom svijetu zarađuje onaj koji radi; odnosno dobija nagradu za svoj rad. Bit će uzaludno iščekivanje onih koji se suprotstavljaju Božijem zakonu, sadržanom u gore navedenom ajetu, iščekujući pozitivan rezultat bez korištenja slobodne volje i sposobnosti kojima su odlikovani. Spomenuti zakon je životni princip koji se ne odnosi samo na stjecanje ovosvjetske opskrbe, već i na stjecanje opskrbe i Božijih blagodati na Ahiretu, u vječnom svijetu.

Prema tome, naša uzvišena vjera je za čovjeka postavila jedinstvenu ravnotežu u njegovom životu: rad za ovosvjetska dobra i stjecanje Ahireta.

Istina je da ovosvjetski život nije moguće odvojiti od ahiretskog života. Zato vjernik koji ima nijet da živi u skladu Allahovog zadovoljstva nastoji da stekne ovosvjetsku opskrbu, s jedne, a Ahiret, s druge strane. Naime, mnogo je ajeta i hadisa koji nam nagovještavaju da stjecanje halal opskrbe predstavlja povod za postizanje ahiretske nagrade. Već smo spomenuli da ahiretski život nije odvojen od ovosvjetskog života. To je zbog činjenice što ahiretski život, njegove nagrade ili kazne, određuje naš ovosvjetski život.

Svima nama je poznat kriterij koji je postavio Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada je rekao: „Najbolji od vas nije onaj ko pretpostavi ovaj svijet Ahiretu, kao ni onaj koji pretpostavi Ahiret ovom svijetu. Pravi vjernik (mu’min) je onaj koji radi za ovaj svijet i za Ahiret, uzimajući svoj udio i od jednog i od drugog.“

Da, to je kriterij po kojem postupa pravi vjernik prilikom zalaganja za ovaj ili onaj svijet. U svijetu današnjice, kada je jedini cilj stjecanje novca i obezbjeđenje lagodnog života, spomenuti kriterij ima još veći značaj.

Dok jedan musliman trči za ovosvjetskom opskrbom, on mora voditi računa o Allahovim granicama kako ne bi upropastio svoj vječni svijet. Naime, on mora uvijek paziti na granicu između halala i harama i udaljiti se od sumnjivih stvari. To je, naravno, i jedna od temeljnih osobina pravog vjernika. S druge strane, shvatanje po kojem je za stjecanje novca i imetka svako sredstvo mubah (tj. po kojem „cilj opravdava sredstvo“, o.pr.) nema ni izbliza nikakve veze s islamom.

Novac koji se stekne na haram način ili hrana i imetak koji su sami po sebi haram – u osnovi predstavljaju čovjekovu opskrbu (rizk, nafaka). Takva opskrba je, sa stanovišta stvaranja, od Allaha. Međutim, u pogledu načina njenog stjecanja i odgovornosti pripada čovjeku. Uzvišeni Hakk nije zadovoljan haramom i u njemu nije dao nikakva dobra. Uspjeh koji se postigne na haram način svoga vlasnika vodi u Vatru. Pravi vjernik ne samo da ne posvećuje pažnju toj vrsti „uspjeha“, nego je i potpuno svjestan u kakav grijeh ulazi i koju odgovornost uzima na sebe onaj koji jede haram. Ako neko radi zbog toga što je „rad“ imperativ od Allaha i ako svoju opkrbu traži na halal način, steći će opskrbu koja mu je dosuđena još u ezelu (praiskonu). Štaviše, ta opskrba će za njega biti blagoslovljena (mubarek). Pored navedenog, vjernicima koji stječu opskrbu vodeći računa o Allahovim granicama On uzvišeni će dati izlaz iz svake situacije i opskrbiti ih odakle se i ne nadaju. A onima koji budu stjecali opskrbu u granicama dozvoljenog i u skladu svojih mogućnosti, ali njihova dosuđena opskrba (rizk, nafaka) bude mala pa to prihvate i strpljivo podnesu svoje siromaštvo (fakr) – Allah će ih nagraditi obiljem i velikim blagodatima u vječnom životu. Kada Allah uzvišeni uskrati Svom robu nešto od ovosvjetskih blagodati, kaže hazreti Mevlana, On mu time omogući vezu sa Sobom i mogućnost kupoprodaje. Kada ne bi bilo te veze, On bi pružio čovjeku sve što mu treba, ali bi u tom slučaju čovjek zaboravio svog Rabba i ne bi Mu se obraćao dovom. Za vjernika svaka vrsta opskrbe predstavlja povod za uspostavljanje veze s Allahom uzvišenim. On zna da samo njegov uzvišeni Gospodar daje opskrbu i stoga Mu je zahvalan. Eto, to je ono po čemu se čovjek razlikuje od ostalih živih bića. Međutim, pored toga što je zahvalnost (šukr) jedna od osobenosti koja čovjeka čini čovjekom, ona predstavlja i čovjekov dug prema Gospodaru. Uzvišeni Allah kaže: „Hranite se dopuštenim (halal) i lijepim jelima koja vam Allah daruje i budite zahvalni Allahu na blagodatima Njegovim.“ (en-Nahl, 114)

„I zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim nemojte nezahvalni biti!“ (el-Bekare, 152)

Robovima kojima je pružio opskrbu uzvišeni Gospodar je naredio udjeljivanje sadake i davanje zekata. On uzvišeni bogatima je stavio u dužnost (farz) ibadet koji će izvršavati posredstvom svog imetka. No, naš Prvak Resulullah, s.a.v.s., obavijestio nas je da se imetak neće umanjiti ako se dijeli onima kojima je potreban.

Ovdje treba naglasiti i to da jednom vjerniku ne priliči da zbog straha za opskrbom ili imetkom izgubi svoju čast i dostojanstvo. To je zbog činjenice što opskrbu daje samo Allah, Sveopskrbitelj (er-Rezzak). Kada On uzvišeni daje opskrbu Svom robu, On njegov trud, rad i djelovanje drugih ljudi stvara kao povod za stjecanje njegove opskrbe. U bíti, opskrbu mu daje opet On, Allah Uzvišeni. Ovdje želimo ukazati na sljedeću činjenicu: ljudi našega vremena žrtvuju život za mnoge stvari koje im nisu prijeko potrebne, te se upuštaju u razne poduhvate koji ne priliče vjernicima.

Lijepo je steći povoljne uvjete života i sve ono što uljepšava život na ovom svijetu, što se u islamskoj literaturi naziva tahsinijat. Međutim, ako se stjecanjem tih pogodnosti krše islamski propisi, onda one prestaju biti lijepe. Kako god znanje, koje predstavlja opskrbu (nafaku) isto kao i hrana ili piće, nije prisutno u istoj mjeri kod dvije osobe koje zajedno studiraju, isto tako je i s bogatstvom. U mnogim ajetima uzvišeni Allah nas poučava da On uvećava i umanjuje opskrbu, i da opskrbljuje koga hoće i koliko hoće. Ovdje je riječ o ispitu, iskušenju. Vjernik koji ima pronicljivosti i razboritosti svjestan je svoga stanja i ispita na kojem se nalazi. Onaj ko nastoji steći Allahovo zadovoljstvo dužan je da u granicama svojih mogućnosti radi svoj posao, a poslije toga da bude zadovoljan onim što mu je Allah dosudio. Na početku ovoga članka dotakli smo se savršene harmonije koju je uzvišeni Allah uspostavio u cijelom univerzumu, a koja se odnosi na opskrbu svih živih bića. Poremećaj ove harmonije u našem vremenu opažamo kroz pojavu ekoloških katastrofa, jer su zanemarene Božije granice koje definišu načine stjecanja i trošenja Njegovih blagodati. Vidimo kako se na ovom čistom svijetu, koji je čovjeku povjeren kao emanet, javljaju poremećaji u zraku, vodi i na kopnu prilikom kojih se uništavaju živa bića.

Ali ono što je bolnije od toga jeste činjenica da čovjeka najviše uništava njegova razuzdanost. Od kada su kao oblik stjecanja opskrbe odabrani kolonijalizam, pljačka i lopovluk, u jednom malom dijelu svijeta ljudi žive u pretjeranom rasipništvu, a u drugom milioni skapavaju od gladi i žive u neimaštini. Mi, kao vjernici koji su svega toga svjesni, znamo da čovječanstvo traga za islamskim principima zarade i potrošnje koji su mu potrebniji više nego ikada u povijesti. Ako bi te principe odstranili iz svog života, ne bismo lišili toga samo sebe nego i cijelo čovječanstvo.

Neka je Allahov selam i rahmet na sve vas!