Naša čista vjera, islam, zahtijeva od čovjeka da bude u harmoniji sa samim sobom, ali i sa svim ljudima koji su u njegovom okruženju. Jer samo na taj način on može postići određene vrijednosti. Te vrijednosti nazivamo vr­linama lijepog ahlaka. Čovjeka koji se ukrasio vrlinama nazivamo posjednikom lijepog ahlaka. Ljudi koji ne po­sjeduju harmoniju sa samim sobom i s ljudima u svom okruženju, ustvari imaju slabost u pogledu svog ahlaka. Vrline lijepog ahlaka usko su povezane s imanom i ibadetom. Cilj lijepog ahlaka jeste ukrašavanje čovjeka lijepim, odnosno čišćenje od ružnih osobina.

Naša vjera je s tog stanovišta izvor lijepog ahlaka. Časni Kur’an je izvor tog ahlaka, kao i život našeg plemenitog Poslanika, s.a.v.s., njegovih ashaba i velikana islama koji su nam uzor u životu, lijepom ahlaku i pohvalnim osobinama.

U Allahovoj Knjizi i hadisima našeg Poslanika, s.a.v.s., na mnogo mjesta nam je naređeno i preporučeno da se trebamo lijepo odnositi prema drugim ljudima i ispu­njavati prava svih Allahovih stvorenja. Osnovno svojstvo jednog muslimana na prvom mjestu treba biti dobrona­mjernost i tolerantnost. U Kur’anu Uzvišeni Allah ovako opisuje prave mu’mine: „Oni srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.“ (Ali Imran, 134)

Vezano za ovu temu naš Pejgamber, s.a.v.s., rekao je: „Mu’min je onaj čovjek koji se dobro odnosi prema drugima i prema kome se drugi dobro odnose. Nema dobra u onom ko loše saobraća s drugima i s kim dru­gi ne mogu saobraćati.“
Naravno, mu’min ukazuje poštovanje i tolerantan je prema drugima, međutim poštovanje i tolerancija moraju biti u umjerenim granicama i uravnoteženi. U tome se ne smije pretjerivati. Mora se znati kako i gdje se treba po­našati prema nekome.
Jedan od osnovnih faktora koji regulišu odnose među mu’minima jeste ljubav. To je zbog činjenice da je Uzviše­ni Allah mu’mine učinio braćom. Naš Pejgamber, s.a.v.s., rekao je: „Tako mi Onoga u čijoj ruci moći je moja duša, nećete ući u džennet dok ne budete vjerovali, a nećete istinski vjerovati dok se ne budete voljeli!“

Izvor ove ljubavi, koja pristoji mu’minima, smještena je u njihovim srcima i ona je plod njihove ljubavi prema Allahu Uzvišenom. Dakle, mu’mini, kao što kaže Junus Emre, vole stvorenja radi Stvoritelja.
Još jednom podsjećamo da se ova ljubav, koja obu­hvata sva stvorenja, u našem životu mora manifestovati u skladu određenih principa. Djela islamskog fikha i ahla­ka definišu okvir u kojem se ova ljubav ima demonstrirati kako ne bi bila štetna po nas ili druge. Naime, to znači da blagonaklonost i tolerancija ne znače zatvarati oči ili ni­jemo posmatrati svako zlo, nepravdu i grubost. Na djelo koje se radi s lošom namjerom mora se odgovoriti onako kako priliči jednom mu’minu, u skladu svog znanja, ali bez miješanja svoga ega (kako to ne bilo iz ličnih, nefsa­nijetskih pobuda). Na kraju, to je jedna od manifestacija lijepog ahlaka.

Ljudi koji su lišeni vjerovanja u svijet koji će doći poslije ovoga, i koji ne vjeruju u vječni ahiretski život u kojem nema smrti, i koji su uskraćeni vjere koja proširuje hori­zonte ovozemaljskog prema beskrajnom – misle da se sva sreća ili nesreća događaju samo na ovom svijetu. Budući da je njihovo stanje takvo, sasvim je sigurno da će oni sve vrijednosti definisati i podređivati svojim ličnim željama. Jer samo je tako moguće postići korist i sreću u svijetu čiji su oni zarobljenici.

Poštivanje ljudskih prava, koje obezbjeđuje život jed­nom društvu, pretpostavljanje društvene koristi ličnoj ko­risti, socijalno potpomaganje, bratski odnos, kao i mno­ge druge vrline nalaze svoje uporište i izvorište samo u islamu. Iz tog razloga jedinke koje su lišene vjerskih osje­ćanja nemaju sposobnosti da formiraju zdravo društvo. Kako god se kameni zid koji je ozidan bez vezivnog sred­stva uruši prilikom malog udara, tako se i društvo koje je sastavljeno od jedinki čija je jedina briga lična korist rastoči prilikom malog vanjskog ili unutrašnjeg potresa.
Međutim, to nije slučaj kada je riječ o društvu koje se temelji na imanu i čije su jedinke kur’anskim uzvišenim govorom nazvane braćom. Na čelu s plemenitim Posla­nikom, s.a.v.s., njegovi ashabi i mu’mini koji ih slijede Allahovom naredbom: „Svi se čvrsto Allahova užeta držite!“ (Ali Imran, 103) okupili su se oko najuzvišenijeg cilja – Allahovog zadovoljstva. Kada god su se oslobodili ropstva svojih ličnih i egoističnih želja, polučili su najbri­ljantnije i najčasnije uspjehe u historiji, bilo u duhovnom ili u materijalnom domenu.

Čovječanstvo, koje se nalazi u kandžama krize, pono­vo očekuje takve uspjehe. Od nas očekuju.

Neka je Allahov selam, rahmet i bereket na vama!