Islam je posljednja objavljena vjera od Allaha Uzvišenog. Jedna od temeljnih mudrosti naše vjere jeste obavještavanje ljudi o uzroku i cilju njihova dolaska na ovaj svijet. A taj cilj je robovanje Allahu Uzvišenom.

Uzvišeni Gospodar je i ljude i džinne stvorio samo da Mu robuju. Ostala živa stvorenja, koja nemaju razum i mogućnost izbora, kao i sve stvoreno na ovome svijetu, na svojevrstan način spominje i veliča Allaha Uzvišenog.

Vjera čovjeku objašnjava njegove obaveze i dužnosti spram njegova Gospodara, prema ljudima, pa čak i prema svemu stvorenom. Ona je sredstvo kojim čovjek usklađuje svoj život sa savršenom Božanskom harmonijom (ilahi nizam). On saobraća sa cijelim čovječanstvom, a njegov Gospodar je upravo Uzvišeni Hakk.

Kada je riječ o dostavljanju Božije vjere, nju je Allahov Poslanik, Ponos svega stvorenog, s.a.v.s., na savršen način i bez ikakva nedostatka dostavio ljudima, a potom je preselio sa ovog prolaznog svijeta kod Uzvišenog Prijatelja (Refiku'l-Ea'la). U tom sretnom vremenu mnogi ljudi su se spasili propasti i postigli vječnu sreću. Međutim, njegovo poslanstvo nije ograničeno samo na ljude i narode tog vremena, nego obuhvata svako vrijeme i cijelo čovječanstvo. Budući da čovječanstvo nije u cjelosti počašćeno islamom, muslimani imaju obavezu i dužnost dostavljanja islama svim ljudima. Dostavljanje islama onima koji njime nisu počašćeni za muslimane predstavlja uzvišeni zadatak. Ukoliko njihovim pozivanjem ljudi budu počašćeni imanom i prihvate islam, tada su oni braća po vjeri, a ako odbiju i ne prihvate islam, to je njihov izbor. Niko se prisiljavanjem ne može učiniti vjernikom, jer: „U vjeri nema prisiljavanja.“(el-Bekara, 256)

U stvarnosti nije ni moguće prisiliti nekoga da vjeruje, jer, kao što je poznato, iman (vjerovanje) je stanje srca u kojem ono potvrđuje istinitim ono što vjeruje. Iz tog razloga u mjestima koja su muslimani osvojili u povijesti nije bilo prisiljavanja u pogledu vjere. Nego, naprotiv, oni su obezbjeđivali vjersku autonomiju i olakšice svima onima koji bi odlučili da ostanu u svojoj vjeri.

Vjera islam je Božiji put koji slobodnom voljom odabiru ljudi obdareni razumom, a koji ih vodi ka sreći ovoga i onoga svijeta. Ljudima je potrebna vjera kako u duhovnom tako i u materijalnom smislu. Tokom cijele povijesti čovječanstva vjera je predstavljala osnovni izvor, oslonac i dušu svih civilizacija. Ne postoji nijedan faktor koji od vjere više utječe na sociološki, naučni, politički i svaki drugi razvoj čovječanstva. Moral jednog društva prije svega se temelji na principima vjere.

Vjera je najveća blagodat za ljude. Vrijednost vjere ne može trajno nadomjestiti nijedna druga vrijednost. Islam nije, kao što neki smatraju, vjera razuma i logike, nego sistem vrijednosti koji se temelji na Božijoj Objavi. Međutim, ipak se može reći da su principi islama u skladu sa mjerilima racia-razuma. Razum je sredstvo kojim se razumijevaju božanske istine i mudrosti, međutim, te istine ne određuje razum, nego Allah Uzvišeni.

Ljudi su primorani da se trude i bore za svoju ličnu i egzistenciju svojih potomaka. Ta borba ima svoju materijalnu, ali i duhovnu dimenziju, jer čovjek nije u stanju da sām ustraje u borbi na više frontova. Iz tog razloga on se za svoje potrebe i u teškim situacijama veoma često obraća za pomoć Uzvišenom Hakku. Blagostanje i uspon jednog društva mogući su ukoliko članovi tog društva njeguju svoje duhovne vrijednosti. A to su islamske vrijednosti.

Društvo koje ne posjeduje vrijednosti istinske vjere lišeno je osnovnih vrijednosti, bez obzira na dostignuća i uspjeh u domenu privrede, socijalne pravde i dr. Ateizam je bolest jednoga društva, ali i propast za njegove jedinke. Kada se ljudi udalje od istinske vjere, prekidajući veze sa njenim vrijednostima, i kada se udalje jedni od drugih, prekidajući međusobne veze i odnose, tada se suoče sa duhovnim sljepilom. U takvoj situaciji nastaju brojni poremećaji i krize. Počinje period dekadence i traganja za izgubljenim.

Ljudi će, tragajući za srećom, pokušavati pronaći odgovarajući put do nje, ne birajući za to načina, poput davljenika u vodi koji se hvata za zmiju. Nema sumnje da je permanentno življenje u skladu islama jedini put koji vodi ka sreći ovoga i vječnoga svijeta.

U tom smislu, za one koji žele razumjeti islam i živjeti u skladu njegovih uzvišenih vrijednosti sāmi muslimani predstavljaju osnovni izvor. Kako god su Vjerovjesnici, alimi i evlije širili islam primjernim načinom islamskog života, isto tako i današnji muslimani mogu širiti svoju uzvišenu vjeru, ako žive u skladu njenih vrijednosti.

Knjige i pisana djela samo donekle mogu objasniti islam, međutim, ljudi obraćaju pažnju na sljedbenike islama, muslimane. Ma koliko bili pogrešni stavovi i način življenja današnjih muslimana, ipak se oni i njihova vjera stavljaju na isti tas vage. Ako u jednom društvu oslabe vjerska osjećanja i muslimani napuste islamski način življenja, tada se promijeni i njihov odnos prema Uzvišenom Stvoritelju. U takvom stanju oni jedva stoje na svojim nogama, tako da drugi ljudi od njih ne mogu imati koristi.

S druge strane, takvo stanje muslimana je za neke ljude pogodna prilika za stjecanje ovosvjetskih blagodati i zadovoljavanje svojih potreba: ljudi se iskorištavaju posredstvom vjere, a sama vjera počinje zadobijati neprihvatljiv oblik.

Istina je, međutim, da Uzvišeni Allah čuva Svoju vjeru; ona je poput sunca koje ne zalazi, stalno prisutna i bez ikakve izmjene. Nedostaci i manjkavosti njenih sljedbenika ne mogu joj nauditi. Njihovi nedostaci mogu nauditi samo njima.

Niko nema pravo ili ingerenciju da svojata ovu vjeru i mijenja njene uzvišene principe. Također, niko nema pravo da ju koristi kao sredstvo manipulacije ljudskim osjećanjima i stjecanja ovosvjetskih koristi. U osnovi zloupotreba vjere nije moguća u društvu koje živi u skladu sa islamskim vrijednostima, čiji je moral potpun i u kojem se pridaje važnost svojim korijenima i istinskim alimima. Vjernici su formirali zajednice čija su srca pronašla sreću u islamu; vole svoga Gospodara, zadovoljni su Njime i trude se da i On njima bude zadovoljan. Njihove zajednice su mjesta privlačne duhovnosti. I drugi ljudi nastoje da im se priključe, poput pčela koje lete na med. Pa, ako danas kod ljudi postoji slabost u slijeđenju Allahova puta i ako se iz dana u dan muslimansko društvo sve više kvari, oni bi trebali stati i malo razmisliti o sebi. Ali ne da kažu: „Šta je onima?“, nego: „Šta je nama?“

Uzvišeni Allah je iz Svoje dobrote učinio nas muslimanima. Prema toj dobroti, kojom se postiže vječna sreća, trebamo se odnositi sa poniznošću, znajući da tu blagodat nismo u stanju sami sebi pribaviti. Kako je ružno kada ljudi ne shvataju vrijednost islama, nego ga vide kao sredstvo za stjecanje prolaznih koristi ili ugleda među muslimanima čistih srca. Bez obzira u kakvoj se situaciji ili okolnostima našli, muslimani moraju čuvati svoj moral i islamske vrijednosti. Moraju strogo voditi računa da ne podlegnu uticajima zbog kojih bi mogli postati dvolični, izvještačeni, malodušni, pohlepni i bolesni zbog neke lične koristi. Na taj način će sačuvati svoje duhovno zdravlje i sreću, a ljudi u njihovoj okolini bit će sigurni i mirni.

Sa uputom i pomoći našeg Uzvišenog Gospodara...