Ifrat je prekoračavanje, a tefrit nedostatnost u pogledu ispunjavanja osnovnih normi. I'tidal (umjerenost) predstavlja umjesno i pravovremeno korištenje snage i energije, kojim se ne prelazi granica dopuštenog. Umjerenost znači biti uravnotežen, umjeren i na srednjem putu, odnosno na putu istikameta.

Ifrat i tefrit, pretjerivanje i indiferentnost su oblici ponašanja koji nisu prihvaćeni kao lijepi u našoj uzvišenoj vjeri. Ono što se traži jeste umjereno slijeđenje srednjega puta. Pretjerivanje u riječima i djelima, odnosno razuzdanost utiče negativno na ljubav, poštovanje, uvažavanje i potpomaganje među ljudima. Štaviše, takvo ponašanje ih otuđuje jedne od drugih, udaljava i proizvodi neprijateljstvo među njima.

Govor, djela i poslovi, odnosno cjelokupni ahlak se na najljepši način se manifestuje u okviru umjerenosti. Agresivnost i kukavičluk su omraženi, pokuđeni, a hrabrost je pohvaljena. Rasipništvo i škrtost su također pokuđeni, dok je darežljivost pohvaljena. Agresivnost i škrtost su ifrat, kukavičluk i rasipništvo ubrajaju se u tefrit, a hrabrost i darežljivost predstavljaju srednji put. Musliman uvijek slijedi put sredine, umjerenosti, i nikada ne stremi pretjerivanju i razuzdanosti.

Umjerenost je osobina ovog odabranog ummeta. Slijeđenje umjerenosti jedna je od njegovih prepoznatljivih karakteristika. O tome govori i naš Uzvišeni Gospodar u Kur'anu Časnom: „....“ (Bekara, 143)

Umjerenost i srednji put mogu se postići samo jakom voljom, strpljivošću, znanjem i skromnošću. Onaj ko je lišen ovih lijepih osobina, pod uticajem niskih poriva svoje duše izgubi umjerenost i postane razuzdan do neviđenih razmjera.

Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., naš uzor i vodič na pravome putu, svojim jelom i pićem, oblačenjem, govorom, sjedenjem i hodanjem, porodičnim životom, ophođenjem prema ljudima, džihadom, ibadetom, pozivanjem u islam..., jednom rječju, cjelokupnim svojim životom pruža nam savršenu uravnoteženost i umjerenost. Također, bogobojazni vjernici, istinski učenjaci - njegovi nasljednici i Allahovi prijatelji koji su ga slijedili u svom životu ukrasili su se njegovim ahlakom i živjeli život koji je daleko od svake vrste pretjerivanja i razuzdanosti. Svi oni su uzor ljudima u svom okruženju i to će biti do Sudnjega dana.

Možda uravnoteženost i umjerenost u ponašanju i nije tako lahko postići kao što se čini. Štaviše, može se reći da postizanje ove vrline predstavlja jednu od najtežih stvari za čovjeka. Pogotovo kada se umjerenost i uravnoteženost odnose na cjelokupni život, a ne samo na neke određene situacije, jer takvo ponašanje predstavlja potpunost (kemal). Iz toga razloga je uzaludno očekivati umjerenost i uravnoteženost kod svakog koga sretnemo.

Međutim, unatoč svemu tome, od čovjeka se očekuje da bude uravnotežen i umjeren. Naime, čovjek je jedino biće od kojeg se očekuje da bude odmjeren, umjeren i uravnotežen u svome razmišljanju i djelovanju.

Umjerenost i uravnoteženost su najpotrebniji u pogledu prihvatanja i odbacivanja, kao i u pogledu ljubavi i mržnje. Nažalost, u tim stvarima čovjek najviše griješi i ponaša se neuravnoteženo. To je zbog činjenice što su upravo za ove stvari vezana čovjekova sva druga nastojanja i stremljenja. Naša čista Vjera, koja u svakoj stvari postavlja istinsku ravnotežu i umjerenost, jezikom Plemenitog Poslanika, s.a.v.s., definiše jasan i precizan putokaz koji glasi: „Ono što voliš – voli umjereno, jer jednoga dana možeš to zamrziti, a ono što mrziš – mrzi umjereno, jer jednoga dana možeš to zavoljeti.“

Ovdje Habibi Edib (naš voljeni i najbolji Odgajatelj), s.a.v.s., želi nam ukazati na sljedeće: U ljubavi prema nečemu ne treba otvarati vrata do kraja, kako ne bi postali ravnodušni prema zabranjenom i zaboravili na prirodne nedostatke onoga što volimo. S druge strane, u mržnji ne smijemo u potpunosti zatvoriti i zaključati vrata srca prema onome što mrzimo, jer u tom slučaju unaprijed odbacujemo Božiju odredbu koja se odnosi na ono što će doći u budućnosti.

Naime, tvoje trenutno mišljenje i stav u pogledu nekog čovjeka ne povlači činjenicu da će on takav ostati i u budućnosti. Takvo mišljenje nije ispravno, jer bi to značilo da čovjek može uzeti pod hipoteku Božiju volju i određenje, što on nije u stanju. Čovjek, koji je nemoćan da upravlja događajima koji se odnose na njega lično, pogotovo nije u stanju da predvidi i upravlja budućnošću drugog čovjeka. Zato mu ne preostaje ništa drugo osim da napusti pretjerivanje i postigne umjerenost.

Pretjerivanje (ifrat) se manifestuje kao dvoličnost, laskavost, ili kao strast i pohlepa. Sve ove osobine su ružne i opasne. Zato nam naša uzvišena Vjera zabranjuje svako pretjerivanje osim kada je u pitanju ljubav prema Allahu i Njegovu Poslaniku, s.a.v.s.

Naime, naša Vjera ne zabranjuje pretjerivanje samo u riječima i djelima, nego i u ibadetima. Uzvišeni Gospodar u časnom ajetu kaže: „“ (Taha, 2-3) Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., je neke od svojih ashaba spriječio u namjeri da provode dane i noći u ibadetu i zanemaruju pravo svojih supruga. Naveo im je primjere iz svog života i naredio da se čuvaju pretjerivanja u vjeri.

Što se tiče indiferentnosti (tefrit), ona se može manifestovati kao skriveno poricanje (inkar), zavist i ljubomora koja uzrokuje uskraćivanje tuđeg prava, što je također pokuđeno u našoj Vjeri. Vjernicima je naređeno da se strogo čuvaju tih osobina.

Indiferentnost (tefrit) je u neku ruku gubljenje nade u Allahovu milost. Ono, manje ili više, u sebi sadrži izdajstvo (hijanet) i loše mišljenje o Allahu. Prema tome, indiferentnost (tefrit), kao i pretjerivanje (ifrat), predstavlja ružnu i pokuđenu osobinu koja ne priliči jednom vjerniku i koja se ne može poistovjetiti sa njegovim imanom i ličnošću.

Umjerenost (i'tidal) je „siratu'l-mustekim“, ustrajnost na pravom putu. Osnovni uvjet za slijeđenje pravog puta jeste uravnoteženost i umjerenost u mišljenju i djelovanju, te izbjegavanje dvaju krajnosti: pretjerivanja (ifrat) i indiferentnosti (tefrit). U Suri Hud, za koju je naš Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Osjedila me sura Hud!“, Uzvišeni Allah kaže: „Ti..“ Što znači: Postupaj onako kako ti se naređuje! I nemoj ništa od sebe dodavati, a niti oduzimati!

U Kur'anu Časnom Uzvišeni Allah ummet Ponosa svjetova, s.a.v.s., opisuje kao „ummet sredine“. Sa stanovišta vremena mi smo ummet posljednjeg Allahovog poslanika i trebali bi se zvati „posljednji ummet“. Međutim, mi smo ummet sredine zbog toga što slijedimo srednji i umjeren put, koji je čist od svake vrste pretjerivanja, a ne zbog toga što historijski pripadamo nekom srednjem periodu.

Da bi vjernik mogao postići umjerenost on mora zauzdati svoju dušu (nefs). Ako rob voli i mrzi zbog Allaha, ne miješajući u to niske želje svoje duše, on je postigao umjerenost i uravnoteženost koja se od njega tražiu Islamu. To je, kao što smo prethodno kazali, pokazatelj potpunosti (kemalat).