Kada čovjek živi u stabil­noj državi i u relativnom blagostanju, posebno ako je smješten u gradu, onda se nema razloga pitati o smislu niti imati bojazan i svijest o tome da će svakako umrijeti. On podrazumije­va da mu i pripada sve ono što ga okružuje i da nema opasnosti da to jednog dana izgubi. Život u gradu čovjeka gotovo u potpunosti odva­ja od prirode i vremenskih prilika i neprilika.

Kakvo god vrijeme bilo, život ide svojim tokom, neboderi zaklanjaju nebo i jedina briga je šta obući i kako biti u trendu u odno­su na godišnje doba.

Voće i povr­će svih vrsta možeš kupiti u svako doba godine, bez obzira da li je ta godina sušna ili kišna. Dakle, gubi se osjećaj da je čovjek podređen višoj Volji, ako se pod tom ‘voljom’ ne podrazumijevaju oni koji daju kredite i čiji robovi postajete htjeli to ili ne.
Međutim, ljudska potreba za odgovorom na pitanja o duši, smrti i sličnim stvarima ne može nestati. Ona se može privremeno potisnuti, a medij za ispunjenje potreba duhovnosti prebaciti iz vjere u Boga u vjeru u nešto drugo. Putujući po svijetu, pitala sam se kud je odse­lila duhovnost kada je iz svakodnevnog života protjerana religija.

Kod mnogih ljudi ona se preselila u vjeru u novac. Novac je postao božanstvo modernog doba, neprikosnoven, neupitan, konačan. Ono što me je uvjerilo u to je iskustvo druženja i uspostavljanja bližih relacija s ljudima koji za postojanje Boga već odavno ne znaju. S njima sam mogla razgovarati o svemu i svačemu, osjećati se ugodno, sve dok ne dođemo do novca, tj. dok se u poslovnim relacijama ne ugrozi ili ne zatraži od njih ono što im je najdraže.

Ustvari, kad sljedbenik ‘kulta novca’ osjeti da ulazite u njegov intimni prostor, pa makar se to ogledalo u najobičnijem pitanju o zdravlju njegove porodice, ustukne, jer misli da se iza tog ‘intimisanja’ krije vaša želja da mu uzmete ono za šta jedino mari, a to su pare.
Nevjerovatna je žrtva koju su ovi ljudi spremni podnijeti svom božanstvu. Recimo, ako imaju mogućnost da uštede dvadesetak eura putujući vozom i autobusom, a ne jeftinim avionom, oni će se svakako opredijeliti za ovu prvu opciju. Ne zaboravimo da je riječ o ljudima kojima je dvadeset eura ekvivalent naših dvadeset ‘pfeninga’. I on će hud putovati petnaest umjesto dva sata, pješačiti, gladovati i na svoju destinaciju će stići umoran, oštećenog zdravlja, nervno rastrojen, ali bogatiji za neku siću. Moram priznati da se ponekad divim čvrstini vjerovanja ovih ljudi i onome šta su sve spremni podnijeti za svoju vjeru.

Neko će reći, pa zato oni imaju, a ne ko mi koji više potrošimo nego što zaradimo. Nemamo luksuzne stanove i auta, ali zato pijemo kafu kad god nam je ćejf i pušimo dvije kutije cigara na dan. Problem je u tome što ni oni nemaju! Ne žive luksuzno, niti troše svoj ‘sveti’ novac na bilo šta, a najmanje na činjenje dobra sebi i drugima. Jer, kad bi poenta skupljanja novca bila usmjerena na bilo kakvu svrhu, pa makar to bila i kupovina dobre jakne, onda više ne govorimo o ‘božanstvu’ šuškavih papira, već o ‘božanstvu’ zvanom odjeća, a to je već jedan drugi ‘kult’, liči na ovaj prvi, ali im sekip drugačije zove i izgleda.

Ovakvih vjerovanja ima mnogo, tj. ima ih onoliko koliko je bilo kumira u Kjabi. Ono što plaši onog koji sve to primjećuje je pitanje koliko njih još uvijek zasjenjuje Jednog Boga kojem se klanjam? Možda bi čovjeku bilo lakše da se današnji kumiri ne reklamiraju tako privlačno i da njihove oznake nisu tako dopadljive i naizgled jednostavne za ukloniti, poput naljepnice neke firme. Kad bi još naljepnica bila na zidu, a ne na srcu, gdje bi nam bio kraj. Možda bi nam bilo najlakše zavaravati se da sve te stvari nemaju veze s nama i da su samo bolest nekog tuđeg svijeta koji nam se nameće.